|
Površinske imitacije
jednodnevki
Fazanov rep i
varijacije
Plivajući tularaši
Zečje uvo
Zlatoglave nimfe
Teške nimfe
Površinske imitacije
jednodnevki
    
Jednodnevke su rasprostranjene gotovo u svim vodama u kojima
žive pastrmke. Pošto se ponekad javljaju u velikom broju pastrmke ne
propuštaju priliku da se njima hrane. Na našim vodama to nije tako često i
jednodnevke nisu značajna hrana koliko neki drugi insekti. Međutim, na nekim
vodama u svetu, a posebno u Engleskoj, kolevci modernog mušičarenja,
jednodnevke predstavljaju dominantnu hranu za pastrmke. Zato nije čudo što
je tamo nastalo puno imitacija ovih insekata, što neke od tih veštačnih
mušica imaju bogatu istoriju (kao na primer Blue Dun, Iron Blue Dun i druge)
i što se one danas koriste na svim kontinentima. Može se slobodno reći da su
jednodnevke, kao inspiracija za imitiranje, bile pokretač važnih unapređenja
u istoriji mušičarenja. One su to i danas, pošto je razvoj mušičarskih ideja
u poslednje vreme, usled bržeg protoka informacija, postao intenzivniji nego
ranije.
Verovatno su
jednodnevke imitirane od samog početka mušičarenja, odnosno od momenta kada
su ljudi došli na ideju da je za ulov pastrmke potrebno da mamac liči na
njenu hranu. Ovde nam je, međutim, želja da pišemo o plivajućim (“suvim”)
mušicama, koje su relativno novije, pa je zato nešto lakše da se
rekonstruiše njihova istorija. Površinske mušice su izum iz 19. veka, što
znači da o njima postoje solidni izvori informacija u tada objavljenim
knjigama. Smatra se da su one nastale sredinom tog veka i ima više tadašnjih
autora kojima se to pripisuje. Ipak, tek je Frederic Halford, krajem 19-tog
veka stvorio od njih potpuno osmišljen koncept lova na pastrmke. Njegovi
sledbenici su u tome preterali, stvorivši od suve mušice pravi “kult”. Usled
toga je do danas na nekim rekama u Engleskoj ostalo da se pastrmka sme
loviti samo na suve mušice (dry fly only). Puno sukoba je bilo i
mnoge predrasude su nastale zbog toga. Najraširenija predrasuda je da je lov
suvom mušicom “sportskiji” od lova drugim vrstama imitacija. Takođe, da je
tako “teže” uloviti pastrmku. Sve to, naravno, nije tačno, ali i danas se
mogu sresti ribolovci (ne samo u Engleskoj) koji tako misle. Bilo kako bilo,
Halford je učinio veliku stvar za sve mušičare – stvorio je sistem lova
plivajućim mušicama. Ne samo da je ponudio listu odgovarajućih mušica, već
je značajno uticao i na razvoj pribora za lov takvim mušicama (štapovi od
lepljenog bambusa i svilene strune). Njegove mušice bile su lovne i koriste
se sve do današnjeg dana.
Ono što treba posebno
napomenuti je da je dobar deo Halfordovih mušica bio imitacija jednodnevki (Ephemeroptera).
Jedino insektima iz tog reda on je posvetio posebne mušice. Za neke vrste
bilo je čak po četiri imitacije: za mužjake i ženke u subimago i
imago formi. Danas znamo da je to nepotrebno, ali je Halfordu i njegovim
prijatelju George Selwyn Marryat-u svaki detalj izgledao bitan, pa su se
trudili da postignu “savršenu imitaciju”. Iako su ribolovci shvatili da
takva imitacija nije moguća, pokušaji da se ona postigne do danas nisu
prestali.
Nastavak priče o
imitacijama jednodnevki desio se u Americi.
Interesantno je napomenuti da je potreba za preuzimanjem Halfordovih mušica
nastala usled uspešnog prenošenja evropske potočne pastrmke u SAD. Ta vrsta,
probirljivija od potočne zlatovčice autohtone u istočnim delovima Amerike,
zahtevala je preciznije imitacije insekata. Zlatovčice su lovljene šarenim
vlažnim mušicama i strimerima, ali potočara je zahtevala sličan tretman kao
u postojbini. Zato su tamo prvo preuzeli engleske mušice u originalnom
obliku. Zatim je Theodore Gordon došao na ideju da je potrebno imitirati
američke vrste insekata.
Gordon je bio autor nekih odličnih mušica a najpoznatija nosi njegovo ime
(Quill Gordon). Međutim, te mušice su bile direktan nastavak Halfordovog
stila vezivanja i od njegovih imitacija razlikovale su se samo u bojama i
nijansama. Neki Američki mušičari su tokom prvih dekada 20-tog veka bili
nezadovoljni tim nežnim imitacijama pa su za lov na brzim i velikim rekama
nastale mušice kao što su Wulff, Irresistible, Adams i mnoge druge. Taj novi
stil vezivanja doneo je mušice punijih tela koje su odlično plivale
zahvaljujući brojnim namotajima petlovih vratnih pera. Pored poboljšane
plovnosti one su bile izdržljivije i trajnije od ranijih modela.
Može se reći da je
stanje u kome su korišćene navedene imitacije trajalo do početka pedesetih
godina 20-tog veka, kada se desila revolucija u načinu na koji se imititaju
jednodvevke. Prvi korak načinio je Vincent Marinaro (A Modern Dry Fly
Code, 1950) stvorivši takozvane Thorax Dun mušice. To su
imitacije jednodnevki sa izraženim grudnim delom (toraksom).
Marinaro
je prvi shvatio značaj repića mušice za njenu stabilost na vodi, tako da ih
je vezivao u široko razmaknutom položaju. Ove mušice bile su veoma lovne i
do danas su ostale favoriti jedne grupe ribolovaca, međutim, njihov osnovni
problem je bio što su se prilično teško vezivale. Naime, u njihovoj
konstrukciji potrebno je da se petlovo pero namotava u dva, međusobno
ukrštena, položaja. To je prevazilazilo mogućnosti prosečnog amatera vezača
mušica – i zbog toga se Thorax mušice nisu mnogo raširile u originalnom
obliku. Kasnije su nastale pojednostavljene Thorax mušice koje je svako
mogao da veže. Kod njih se petlovo pero namotava na uobičajeni način a deo
isperaka ispod tela odsesa se makazama. Međutim, tada su već postojale druge
imitacije koje su bile jos lakše za vezivanje pa Thorax imitacije nikada
nisu postigle zaista široku popularnost.
Drugi korak načinila
su nešto kasnije dva, do tada malo poznata Američka mušičara: Doug Swisher i
Carl Richards, koji su rezultate svojih višegodišnjih istraživanja objavili
u knjizi Selective Trout (Selektivna pastrmka, 1971). Ta ne mnogo
velika knjiga nastala je zbog toga što su njeni autori zapazili da se sa
starim imitacijama sve lošije lovilo. Ribe su postale “selektivne” i
klasične imitacije koje su dobro lovile gotovo celo stoleće nisu više bile
efikasne, posebno na krečnjačkim rekama sa glatkom površinom. Marinarove
Thorax imitacije bile su uspešne ali komplikovane za vezivanje. Swisher i
Richards su u svojoj knjizi po prvi put prikazali dve nove vrste imitacija
jednodnevki:
No-hackle
dun (imitacija bez petlovog vratnog pera) i Paradun (imitacija sa
petlovim vratnim perom u “parašut” položaju). Njihova želja je bila da
stvore ne samo lovne mušice već i takve koje se lako i brzo vežu. Očigledno
je da su to postigli jer su njihove mušice ogromnom brzinom bile prihvaćene
u svetu. Oni su od Marinara preuzeli raširene repiće, koji deluju kao
stabilizator na mušici, a najvažnija nova stvar koju su pokazali je otkriće
da mušica može da pliva i bez pomoći namotaja petlovog pera.
Postoji mišljenje (ne bez osnova) da taj koncept i nije baš njihov izum jer
je klasična suva mušica Zečje Uvo takođe plivala bez petlovog pera. Teško je
biti sasvim originalan u veštini koja postoji skoro 20 vekova, ali Swisher i
Richards su u svojoj prvoj knjizi doneli tako puno novih stvari da su
njihova imena u istoriji mušičarenja ispisana velikim slovima. Njihove
mušice, a posebno no-hackle dun, imale su jednu značajnu manu – bile
su prilično nežne, tako da bi često posle ulova samo jedne pastrmke prestale
da plivaju i izgubile karakterističan oblik. One su značajne jer su utabale
put kojim su krenule imitacije jednodnevki koje su došle kasnije.
Već u
Selective Trout Swisher i Richards su prikazali crteže varijacije
No-hackle mušica kod kojih krila nisu bila od krilnih pera patke već od
snopova isperaka iz pera različitih ptica. Osnovni model No-hackle
mušica je do danas ostao sa pačijim perima a krila od isperaka nisu postala
mnogo popularna. Međutim, ta ideja je brzo dovela do nastanka mušica kod
kojih su krila pravljena od zimske dlake jelena. Nije trebalo mnogo tražiti
da bi se našao taj materijal koji pored toga što ima odgovarajuću boju i
teksturu još i odlično pliva.
Prvu
verziju No-hackle mušice sa krilom od jelenske dlake verovatno je
vezao Francis Betters koji joj je dao ime Haystack (stog sena). Ova
mušica je imala samo jedno krilo od uspravno vezane dlake (otud asocijacija
na stog sena) dok je rep mušice činio isti materijal.
U želji da se mušice
vezane sa jelenskom dlakom učine realističnijim i stabilnijim Al Caucci i
Bob Nastasi su stvorili Comparadun mušice o čemu su pisali u knjizi
Hatches A Complete Guide to Fishing the Hatches of North American Trout
Streams (1975). Kod te mušice krilo je vezano od zimske jelenske dlake u
vidu lepeze raširene 180° (za razliku od “stoga sena”) a repići su vezani
rašireno, kao kod Thorax i No-hackle Dun mušica. Tela svih
navedenih No-hackle mušica vezana su od finog dabinga.
U početku su Swisher i Richards preporučivali upotrebu fine poddlake kunića,
ali su se ubrzo pojavili proizvođači veoma kvalitetnih sintetičkih dabinga
(na primer Fly Rite polipropilenski dabing) koji su bili vrlo dobro
prihvaćeni jer su imali mnogo prednosti u odnosu na prirodni dabing. Pojavio
se i sintetički materijal za repiće na mušicama, koji je daleko bolji od
relativno nežnih isperaka petlovog pera. To su tako zvane Micro Fibetts,
sintetičke dlačice u raznim bojama.
Sledeći korak bio je
dalje pojednostavljenje Comparadun mušica. Radi se o tome da je
vezivanje rastavljenih repića posao koji zahteva nešto vremena i veštine.
Zbog toga su nastale mušice koje su po svemu iste kao Comparadun ali
im rep čini snopić Z-lona (najlonska vlakna trouglasta u preseku slična
Antronu).
Ove
mušice su nazvane Sparkle Dun i zapravo spadaju u emerdžre. Autori su
Craig Mathews i John Juracek, vlasnici Blue Ribbon Flies poznate
prodavnice pribora u nacionalnom parku Yellowstone. Sa tom mušicom došlo se
do maksimalno jednostavnih imitacija jednodnevki, koje se mogu vezati za par
minuta a pri tome su lovne i praktično neophodne kada se pastrmke hrane
selektivno.
Kao što se može
pretpostaviti, napredak u razvoju imitacija jednodnevki nije se zaustavio sa
Sparkle Dun mušicama. Međutim, ne bi se moglo reći da je ono što je
do danas svoreno bitno drugačije od njih. U međuvremenu su nastale mušice
kod kojih je telo od biot isperaka sa guščijih pera, mada i dalje dominiraju
razne vrste sintetičkih dabinga. Što se tiče krila i tu su isprobane razne
vrste sintetike (Dazzle Dun), najčešće polipropilen koji ima
specifičnu težnu manju od vode pa pomaže plovnosti mušice. Takođe i CDC pera
su korišćena za krila mušica ovog tipa (CDC Dun i Duck’s Dun)
a u poslednje vreme za ovu namenu sve više postaje popularna dlaka sa
stopala američkog snežnog zeca (The Usual).
Za
krila su korišćeni čak i vrlo neuobičajeni materijali kao što je Krystal
Flash (autor John
Ridderbos je mušici dao ime Krystal Dun), koji je
namenjen za vezivanje strimera. Sve te mušice predstavljaju samo variranje
već postojeće teme i ne može se reći da donose nešto zaista novo. Najbitnije
je ipak da se sa svima njima uspešno može pecati, kao i da je njihova
konstrukcija dovoljno jednostavna pa svako može da ih veže sa lakoćom.
U ovoj kratkoj
retrospektivi imitacija jednodnevki držali smo se veštačkih mušica koje se
vezuju što jednostavnije a pri tome su osvedočeno uspešne u lovu pastrmki.
Paralelno sa razvojem ovih mušica nastajale su i mnoge druge imitacije koje
su imale za cilj postizanje veće realističnosti. Kod nekih je realističnost
takva da je teško razlikovati imitaciju od originala (kao primer mogu se
navesti izuzetne mušice koje vezuju Igor i Nadica Stančev iz Skoplja).
Problem sa tim mušicama je što je samo mali broj vezača u stanju da ih veže,
kao i u tome što njihovo vezivanje može da traje prilično dugo. Posebna
“škola” u ovoj oblasti pripada mušicama koje imaju za cilj da sakriju udicu
od očiju ribe. To se najčešće postiže tako što se mušica konstruiše da pada
na vodu sa vrhom udice postavljenim na gore. Predstavnici ovakvih mušica su
USD Paradun (John Goddard i Brian Clarke) i Funnel Dun (Neil
Patterson). Ova ideja ima pristalice među nekim mušičarima, ali treba reći
da vezivanje ovih mušica takođe može da traje malo duže i zahteva
nadprosečnu veštinu vezača. Zbog svega navedenog spremni smo da tvrdimo da
su danas najznačajnije imitacije jednodnevki pripadnice jednostavnih mušica
koje se lako i brzo vezuju, a čiju smo evoluciju pokušali da rezimiramo u
ovom tekstu.
©
Goran Grubić i Aleksandar Panić, maj 2004
Sve imitacije se nalaze u
prodajnom programu mušičarske radionice
PANICFLY
|